Ne čitaj moj blog kad me ne bude...

.

... a kad srušiš, nemoj se zavraćati -

bilo bi suludo, moraš priznati...

Ne igraj se vatrom ako se bojiš poneki put i opeći. Čuvaj svoju stranu i ne igraj se hrabrosti.
Lijepo je biti pametan, ali je još bolje ne strahovati od ludosti za poneku dozu gluposti...

I kad izazivaš, ne moli u sebi da ne budeš izazvan. Jer lahko je razumjeti strah, ali kukavice... bilo bi sramotno. : )

Dok kroz tijelo odzvanja bezbroj trnaca
ja bih da sanjam o beskraju mogućnosti

i više se povrijedim ako šutim
ali bar poslije ne žalim...

Ne shvataš -
ja ne žalim...

i nikad se nisam bojala skočiti previsoko
strahujući da ću pri padu vjerovatno zguliti koljena...

Neke se visine dostižu jedino tako -
pa neka bude...

Ja sam ta misao koju ne možeš dokučiti
i kada pričaš - tek pričaš u prazno

Hey, remember: "No hard feelings"?! Now, move on... ; )

.

"But now it's quiet and I can hear you saying,
'My little fish don't cry, my little fish don't cry.'"

http://www.youtube.com/watch?v=emd0BjBWaJA

„Say my name
So I will know you're back
You're here again for a while...“

+++

Neka nije kraj... i nije prošlo...

Zadrži dah... jer nisi ti taj koji treba pokazati strah...

Nisam ni ja... da kroz stisnute zube puštam glas...

Na prstima čopam onaj zgužvani oblak... nek' padne na mene...

Poslije kiše zemlja je smirena

Da ove dane provedete u zdravlju, miru, sreći, zadovoljstvu...

Kada ste posljednji put pustili svoje srce da odluči?

Volim kišu...
a i nema je baš odavno...

Volim zrak poslije kiše, svježinu i mir...

Poželjela sam da pokisnem...
možda i da hodam bosa po travi...

Kukuruzi s vatre...

Zrikavci u prvi mrak...

Grad pod svjetlima,
kahva na prozoru...

I sigurnost u "sve će biti u redu"...

Ako mislite da je nešto pogrešno, trebate li odmah bježati od toga
ili poslušati neki osjećaj koji kaže da bi vas to usrećilo? :D

Sretnu i Uspješnu Novu godinu želim svima koji zalutaju na moj blog : )

Lostris

.

"Nižu se dani kao đerdani..."

+++

Još uvijek poželim želju za koju znam da se neće ostvariti...
i pušem svijeću kao da hoće...

Posjetite blog: http://princofperversia.blogger.ba/
i pridružite se humanitarnoj akciji ukoliko ste u mogućnosti.

Ako ništa proslijedite dalje, neko će pomoći...

Hvala!

Lijep pozdrav

Iostris

Moram da budem nečim nezadovoljna da bih uistinu stavila tačku i promijenila nešto.

Nije tu dovedeno u pitanje da ne trebamo biti zahvalni na svemu što imamo ili da trebamo uzimati nešto zdravo za gotovo, ali ne smijemo sebe ograničavati niti sputavati zadovoljstvom.

Ako nešto radite, radite kako treba ili nemojte nikako. I nikad nemojte dostignut cilj posmatrati kao kraj. Iščupajte koplje i bacite još dalje. I tako u nedogled ulažite u sebe i napredujte.

Učite iz svega što vas okružuje i pravite sami prilike za korak dalje.
I ne budite škti da i vi nekoga nečemu naučite. To rade plitki ljudi!

Jedna drevna legenda priča o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu.

Upitali prvog čovjeka što ima u vrećama.

Odgovorio je: "Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti - u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima."
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog su čovjeka upitali isto.

Rekao je: "U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške."

Treći je čovjek odgovorio:

"Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis "loša sjećanja" i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje ponekad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu...

+++

Gledala sam emisiju u kojoj je Maya Angelou pričala o svom životu. Nasikirala sam se. I još jednom shvatila snagu volje, vjere u moguće...

... srećom i kada plačem
imam na čijem ramenu.

U tom zagrljaju meni niko ništa ne može.

- Jednom kad odeš...
- ... da ti donesem čokoladu. - upao mi je u riječ.

Ovih dana je aktuelno to što učim za polaganje vozačkog ispita

Činjenica je da se to davno očekivalo od mene, ali između ostalog nisam imala ni naročitu potrebu da to bude ranije. Ipak, prije dvije godine kada sam počela da radim (u firmi gdje i danas radim) na razgovoru sam rekla da ću položiti čim prije.

Okrenulo se tako da sam se zabavila masterom i poslom, pa je ponovo ispalo da još može pričekati. I onda kada sam u septembru završila s posljednjim ispitom pete godine, napokon je došlo neizbježno.

Sve je to uvod za situaciju kada me jedan kolega htio preslušati znam li saobraćajne znakove.

- Ajd da te pitam onda: šta znači kockasti plavi znak i na njemu veliko slovo H?

Ne znam kako mi je uspjelo da zadržim ozbiljnost i strogo ozbiljno kao iz topa kažem:
- Hotel, jesi mogao naći šta malo teže?!

Nastao je muk i nevjerica šta je upravo čuo, kao i momenat u kojem se suzdržao da se ne nasmije kada je shvatio šta sam rekla. Nije znao kako da odreaguje jer sam ja i dalje bila mrtva ozbiljna. A ruku na srce, takvu glupost nije mogao očekivati od mene.

S negodovanjem je zaustio da kaže "bolnica", a ja nisam više mogla naći ni trunku ozbiljnosti i prasnula u smijeh.
Laknulo mu je kad je shvatio da sam se šalila.

Ipak, trebao bi se ispričati što je posumnjao da sam ozbiljna bila. : )

.

"S neznoscu gledah stopa ti trag,
trag po snegu belom,
i znadoh da ces biti mi drag,
drag u zivotu celom."

.

Edith: Hey, that one looks like me.

Gru: What are you talking about? These are kittens! Any relation to persons living or dead is completely coincidental.

+++

Gru: Clearly we need to set some rules. Rule number one: You will not touch anything.

Margo: Aha. What about the floor?

Gru: Yes, you may touch the floor.

Margo: What about the air?

Gru: Yes, you may touch the air.

Edith: What about this?

[holds a ray gun in her hands, the laser sight aimed right at Gru]

Edith: [Gru looks at laser gun that Edith is holding]

Gru: [screams, holding a frying pan for protection] Where did you get that?

Edith: Found it.

[Gru takes it away from her]

Gru: Okay, rule number two: You will not bother me while I'm working. Rule number three: You will not cry, or whine, or laugh, or giggle, or sneeze or barf or fart! So no, no, no annoying sounds. All right?

Agnes: Does this count as annoying?

[lets go of Margo's hand and puckles her cheeks]

Gru: [Stops Agnes] Very!

"Mislio sam da si lutka sa končićima
a ti si bila već oblikovana skulptura
neobična jer je disala."

+++

Ponekad smo samo krivi jer sanjamo veliko
jer svakim dahom izgaramo
za strast u nama

Misleći da se svijetom slobodno leti
zaboravljali smo na granice
kao da svijet ni ne može da se dijeli

A dušu i kad si bolio
nježno bi te uz sebe privila
i bila je jaka
nikad pred tobom nije plakala.

"Pomisli samo kako me nije ni bilo;
kako sam ja samu sebe izumela
samo da bi me ti voleo,
samo da bih umela
biti san tvoj o meni,
tvoj san koji me je gorko boleo"

"Možeš mi ponovo reći da bi mi srce u kutiji dao
da ga pored kreveta čuvam
dok na baršunu kao na odru
mirno počivaju snovi.
A ja bih mogla,
mogla bih da ti kažem da te još uvek sanjam, da te još uvek volim;
Ali reći ništa neću, ćutaću,
Jer ja i kada ćutim - ćutim o tebi."

"A ja,
ja sam te
voleo
detinje, iskreno.
Voleo sam te
najsrećnije, nežno.
Danas,
danas te volim
najnesrećnije, tužno."

Ljubavi,
znaš da se u zadnji čas predomislim
i ponovo zakopčam najdražu ogrlicu...

Pa se saplićem jer onda nikako da potrefim pravi kružić...

Krenem, a zaboravim da još jednom prsnem tvoj omiljeni parfem -
i vratim se...

Sreća je ako u žurbi ne stanem u lokvicu...

I šta god da me u putu spriječi,
nemoj da posumnjaš da nisam na vrijeme krenula prema tebi -
jer za tebe se spremam cijeli svoj život.

I ako zakasnim, pravi se kao da je sve u suđeni tren -
tik na vrijeme...

"It doesn't interest me what you do for a living. I want to know what you ache for and if you dare to dream of meeting your heart's longing. It doesn't interest me how old you are. I want to know if you will risk looking like a fool for love, for your dream, for the adventure of being alive. It doesn't interest me what planets are squaring your moon. I want to know if you have touched the centre of your own sorrow, if you have been opened by life's betrayals or have become shrivelled and closed from fear of further pain.

I want to know if you can sit with pain, mine or your own, without moving to hide it, or fade it, or fix it. I want to know if you can be with joy, mine or your own; if you can dance with wildness and let the ecstasy fill you to the tips of your fingers and toes without cautioning us to be careful, be realistic, remember the limitations of being human.

It doesn't interest me if the story you are telling me is true. I want to know if you can disappoint another to be true to yourself. If you can bear the accusation of betrayal and not betray your own soul. If you can be faithless and therefore trustworthy.

I want to know if you can see Beauty even when it is not pretty every day. And if you can source your own life from its presence.
I want to know if you can live with failure, yours and mine, and still stand at the edge of the lake and shout to the silver of the full moon, 'Yes.'
It doesn't interest me to know where you live or how much money you have.

To što sam tebe voljela -
ti nemaš ništa s tim...

Moje biće je nježna peruška što je mogla da drhti samo ako voli...

Ja sam svoj život morala ispuniti smislom,
i što je bilo nije prošlo -
ostaje da živi i raste u meni...

Kad znaš da slutim... a ti prešuti...
Kao da ništa nije boljelo... dok se po prozoru prstima crtalo...

Do zadnjeg daha biću sigurna -
da imam još stotinu života... ponovo bih ih za ovaj jedan s tobom mijenjala...

..

.

I kada te nema -
zagrlim tvoju majicu i u njoj noćima spavam...

"Jer da me znaš, koliko me ne znaš, znao bi da sam spremna voljeti te čitav život, a ni riječi izustiti o tome."

"Da li si sanjala kako je nestala
voda iz plavog Dunava
da li si patila kada si shvatila
da si me izgubila..."

http://www.youtube.com/watch?v=GRxofEmo3HA

Uspomene blijede...

"When all is said and done
I'd never count the cost
It's worth all that's lost
Just to see you smile..."

"Smehom je sakrivala strah, ponosom slabost.
Bila je neko ko ne zna ostati. I nije ostala, nikada.
A voleo sam je. I ona je mene volela…"

Ne žali...

To je bila moja sudbina –

druge od te nisam imala...

Bila je dovoljna za pregršt bola

i jednu sreću koju sam našla na tvome dlanu...

Tako je morali biti –

Maktub!

I ne znaš da svratim...

Da dugo sjedim i šutim:

sve dok ne prestanem da čujem

kako mi kuca srce...

Ponekad čovjek ima dušu kao stotinu duša...

i nijedna ne bi mogla stati ni na stotine stranica...

"Dobro je kad u životu...
neko te sluti... ti nekoga slutiš...."

.

„It's like you're screaming, and no one can hear

You almost feel ashamed

That someone could be that important

That without them, you feel like nothing

No one will ever understand how much it hurts

You feel hopeless; like nothing can save you

And when it's over, and it's gone

You almost wish that you could have all that bad stuff back

So that you could have the good“

+++

Trunka prašine

upadne u oko -

tek kad sklizne suza pomisliš da je prošlo...

Koliko je suza potrebno kad se nešto zarovi u dušu duboko?!

Nebo

pod kojim hodamo

pamti... i lišće je vjetar uzdigao...

Danas je dugo plakalo...

.

„Često sam odlazio...

I okretao se, i kažu, tada poželis da se nekad vratiš.

I vraćao sam se... Ništa nije bilo isto...

Ni pejzaži, ni ljudi, ni ja...

Shvatio sam... Ne treba se vraćati... Ono što je bilo lijepo, neka zauvijek ostane u snovima...

Vječno ce trajati..“

“You have two choices: to control your mind or to let your mind control you.”

-         Ne citiraj i ne krij se iza tuđih riječi.

-         Bojiš se da u njima ne nađeš mene? 

-         Želim da to budeš ti...

Dovraga, zna da me izaziva... i opet da u meni probudi inat da mu ne odgovorim... pa nek se pita... i još dugo razmišlja o meni.

„Ti ne znaš kako je čarobno
znati da negdje postojis
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekaju zoru.

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tudji.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.

A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budeš bodež
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
što jos uviek negdje postojiš.

Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi
zaspalo Ciganče modrozelenih očiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjećaš se... bio sam kočijaš
zaljubljen u svoju kočiju
i u svjetlost naše zvezde koja polako gasne.

Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijeće
našem nerodjenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu.

Sad... nemam ništa sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvezdi sa koje sam sišao ranjiv.
Necu ti reći hvala, a necu ni da ti platim
jer si najveci krivac što sam nežan i ranjiv.

Te jeseni mi je ostao osmjeh,
a i njega sam ubrzo izgubio.

A kada ostavim zvezde
hoću da budes kraj mene
jer mogle bi i one
začas da odu vragu.
duboko ispod vode.
mutno ogledalo.
Bar zbog najlepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
ostani
samo
jos
malo.

Jer kada odes iz rime
u noc jezivo strašnu
ja cu manirom klovna
staviti šešir od slame,
poderan kaput
i trošnu krvavu leptir mašnu
i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame.

Kiša i nebo mutno do plača.
San je posljednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me
U očima pijanog svirača
jutros je previše vode
nemir,i jedna jesen daleka.

Ni slavuji ne zvižduću pesmu
koju znaju sve ptice.
Pusti.
u praskozorje izmedju smreka
naći ce uplašene zvezde
i upaljene sveće.
veče, i jedan komadic bola.

Reči će uvek reći
manje
nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola
al više nikog nema
da ih natoči.

Tajna je samo tajna ako je prihvati zora

Možda zvezde večeras namerno na pčelinjak liče
dok svetlost klizi niz lice i zvezdane kapi bodu.
Ti znaš da postoje i dobre i loše priče,
al ne znaš kada dodju, jos manje kada odu.

Valovi se nekada i bez oseke iznenada povuku

Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola
u vidu kapi krvi,a dalje, tko zna kada će smjeti.

Miris odlaska nosi u sebi vise soli od mirisa mora

Ne budi me,u snovima je nedostižno malo tuge.
Smejući se mi igramo jednako komičnu rolu,
a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
možda će u drugu jesen s andjelima ići u školu.

I ladje kad potonu jos dugo sanjaju luku

Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te kao što pčela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke večno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.
Jer,
Tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebi više soli od mirisa mora,
i ladje kad potonu jos dugo sanjaju luku.

Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam,
sem maloj krpici svetla što me pokatkad dodirne i razbudi
i da verujem i da ne verujem
i da sanjam i ne sanjam,
isto se vraćam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu beloga zlata
a život teče dalje.

Ti i ne znaš
da vec danima sanjam istog leptira,
samo svetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema ništa po čemu bi ga prepoznao
sem malog ožiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proleće,
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi.

Ne, ne boj se.
Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da šute.

Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada jos uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam
sve sanjao.
A ti?
Šta ces ti?

Da li se ponekad seti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.

Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati
kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more.

Ja sam najlepshu pesmu zaključao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmehe sakrio u zavjesu kiše,
a ona je predobro znala šta ta jesen nosi
al nije htela da prizna i nije nas bilo više.

Ko zna... mozda joj noćas neke slike ponovo znače,
možda se zaista voli samo jednom u zhivotu.
A ja sam samo klaun koga su natjerali da plače
sa željom da samog sebe igra za bednu svotu.

Da li se ponekad seti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.

Milion svetionika u noći i nebo od pečene gline
i tvoje ruke i usne, sočnije od zreloga nara,
u očima usnula kiša i oblak vrele tišine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.

Krvario je u vodi mesec zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noc se sklopila crna.
Sećam se bila si zvijezda veća od Velikih kola,
seti se bio sam svitac manji od makova zrna.

I onda sam do obale s očima što ne drže plimu,
težak kao bura, lagan kao jugo.
Ko zna ko noćas gubi: vatra što gori u dimu
ili dim iz te vatre, ili možda i jedno i drugo.

Ah, da, jednom davno, skoro se ne sećam više
sa druge strane svetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klaun kroz suze sanjao ostrvo kiše
kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more.

Iznad pepela najdraže slike našli su dušu slikara
valovi što u zoru uguše sve što se olako žari.
Kad jednom kroz miris mora osjetis miris nara
povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.“

„Grief and resentment, I replace with understanding and agreement.
Revolt, I replace with music that comes from my violin.
Pain I replace with oblivion.
Revenge, I replace with victory.

I will be able to love above all discontentment.
To give even when I am stripped of everything.
To work happily even when I find myself in the midst of all obstacles.
To dry tears even when I am still crying.
To believe even when I am discredited.“

++++++++

Možete li reći da ne žalite ni za jednim trenom svog života?

Je li to neko pogriješio prema vama ili ste vi bili ti koji ste pogriješili prema nekome...?

Niko te nije vidio kako te je osjetila ova duša –

u tebi je vidjela svijet u kojem je ona samo drhtava svila

da li si mogao naslutiti da te voli?!

Pamtiš li moj pogled koji se stidljivo krio od tvog

i onaj tren kada si uspio da ga uhvatiš

da li si mogao da znaš da sam dio tebe?!

I šta sad kad prošlo je... otresi sa ramena –

sjećanje...

Potisni nemire jer...

uzalud se pitaš:

da li je to u mojim očima samo ponos

ili sam možda uistinu sretna...

Ti budi...

A man goes to his doctor and says, "I don't think my wife's hearing isn't as good as it used to be. What should I do?" The doctor replies, "Try this test to find out for sure.

When your wife is in the kitchen doing dishes, stand fifteen feet behind her and ask her a question, if she doesn't respond keep moving closer asking the question until she hears you."

The man goes home and sees his wife preparing dinner. He stands fifteen feet behind her and says, "What's for dinner, honey?" He gets no response, so he moves to ten feet behind her and asks again. Still no response, so he moves to five feet. still no answer. Finally he stands directly behind her and says, "Honey, what's for dinner?" She replies, "For the fourth time, I SAID CHICKEN!"

++++++++++++

"The first duty of love is to listen" – zapamtite! i potrudite se da slušate jedni druge ; )

Kako ljudi pamte?

Kako zaboravljaju?

Pamtim... da smo se igrali klikera dok smo bili djeca;

trčali kroz travu i crtali po ulici planove koji su bili tajne strategije skrivanja...

Zaboravljam: kada smo postali toliki ljudi... prestali hvatati bumbare...

I kao kroz maglu znam da smo to bili mi, a ne neki drugi...

.

„Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme da te volim 

i ne gasim ti svjetlo u očima

prije spavanja...

ne govorim ti nešto nježno

i ne grlim ti dušu...

ali ovo ti moram reći:

previše je gorkog

i ljudi su grubi

pa ako i ne govorim

još uvijek te ono najljepše u meni

voli i ljubi...“

I bojim se što znam da nemam straha da se usudim...

i bojim se svega što mi može pasti na pamet, a moglo bi...

„Zar ti se već nije desilo da prođeš nekom ulicom, prođeš hiljade puta, prolaziš ceo život, i onda, neko ti kaže: znaš onaj tamo balkon...

Ili ti kaže: fenjer. Ili ti kaže: kapija od kovanoga gvožđa. Pitaš se: koji balkon? I misliš: kakav fenjer? I kažeš: ne, u toj ulici nema nikakve kapije od kovanoga gvožđa, jer ja bih to primetio, ja tu ulicu poznajem, ja sam tu vekovao.

Ali nešto te kopka. I vratiš se i proveriš.

I stvarno, postoji kapija i zarđali fenjer iz doba kad su ulice osvetljavale plinom. Postoji davno pre tebe. Davno pre tvojih očiju.

Da li se ikada upitaš koliko stvari na svetu nikad nije primetilo da si prošao kraj njih i nije ih ni briga da li uopšte postojiš?“

.

"Želje mi se baš i ne ispunjavaju...

Negdje je zapelo, možda se ispunjavaju nekom drugom?

Ne bi bilo prvi put, nema veze, ne ljutim se...

Dobre su to želje, šteta bi bilo da propadnu."

+++++

Znam postoji vrijeme koje još nije došlo

i moje riječi koje će umrijeti sa mnom.

Samo za mnom... nemoj da ti ikada bude žao.

Pizzu sam spremala dovoljno dugo da bih na kraju oplakala kad mi je vruća iz rerne ispala na pod i završila kao hrana za mačke pokupljena lopaticom. Imala bih ispričati dovoljno detaljala da sve dobije i veličinu horora i klasične tragedije i odvaljene komedije, ali nijedan scenarij nije u planu ovom prilikom.

Uzalud me tješio kada sam toliki trud vidjela na podu, a još je sve to trebalo i pokupiti. Uzeo je lopaticu i odnio mačkama.

Bilo je dosta alternativa za večeru i gotovih u frižderu, ali otišli smo do pecare i stavili nasoljene polutice krompira da se peku. Uz to sam spremila sir i pavlaku, a salatu sam napravila na sljedeći način: izrežite sitno kupus, nasolite i pouljite, a zatim dodajte mljevenog bibera i majoneze, pa sve izmješajte. Brzo i jednostavno, a super. :)

Džabe sve kad je uvijek onako kako je suđeno, a ne kako je planirano da bude. Ni zapečeni rumeni krompir iz pecare nije bio loša investicija. Vatra je lijepo pucketala. Ispalo je lijepo i opušteno veče nakon svega.

Za naslov ne pokušavajte ni pretpostaviti kakvu priču krije. Našao je način da me nasmije i popravi mi cijeli dan. Ali... onu crnu mačku što je pojela moju pizzu bolje da ne sretnem neko vrijeme. :)

“ If tomorrow is a judgement day

And I'm standin' on the front line

And the Lord ask me what I did with my life

I will say I spent it with you

If I wake up in World War 3

I see destruction and poverty

And I feel like I want to go home

It's okay if you comin' with me

'Cause your love is my love

and my love is your love

It would take an eternity to break us

And the chains of Amistad couldn't hold us

If I lose my fame and fortune

And I'm homeless on the street

And I'm sleepin' in Grand Central Station

It's okay if you're sleepin' with me

As the years they pass us by

we stay young through each other's eyes

And no matter how old we get

It's okay as long as I got you babe

'Cause your love is my love

and my love is your love

It would take an eternity to break us

And the chains of Amistad couldn't hold us

If I should die this very day

Don't cry, cause on earth we wasn't meant to stay

And no matter what people say

I'll be waiting for you after judgement day

'Cause your love is my love

and my love is your love

It would take an eternity to break us

And the chains of Amistad couldn't hold us“

http://www.youtube.com/watch?v=kxZD0VQvfqU&ob=av2e

I kad se izgubim u tekstu... znam u kojem redu da se tražim...

a gdje ideš ti kad sebe zaboraviš?

S čijim imenom na usnama sebe pronalaziš?

Zapamti...

uvijek možeš naći alternativu za uspjeh u životu

i pronaći neki drugi način...

čak i ljubav možeš mijenjati nekom drugom ljubavlju –

i manjom, i kraćom, i dužom, i lažnom... i oblačiti je po potrebi...

ali samo se jedna urezuje duboko u nas –

ostale se samo mogu pomicati po površini kao ulje na vodi...

kad otvoriš kutijicu s leptirima, to je onaj što će i bez poklopca ostati tvoj dodir da čeka...

a sreća... ona nema alternativu...

ona poznaje samo jednu ljubav... jedinu i pravu... nevinu... koja se samo jednom daje... i koja samo u jednim rukama drhti... i koja samo jedan zagrljaj na sebe oblači... uzimajući njegov miris kao spavačicu.

Zapamti...

kad leptiru dotakneš krila... na prstima ti ostaju njegove boje... a leptir bez boje na krilima ne može više da leti...

"Razmišljao sam o tome...

 Koga izdati kad mi ostane da biram između nas dvoje?

 I, žalim...

 Ali prestar sam da bih izdao sebe, još jednom."

+++++

Pritisne ponekad težina praznine –

onaj dio pjesme kad si sam, a znaš da je uz tebe nečiji dah u kosi...

i praviš se da ga ne osjetiš

jer otkriven možda bi preplašen kao srna mogao pobjeći...

Pa se nasmiješim... da ne izdam nijedno od nas...

„You would have thought I was the king of Persia, because the guys both shook my hand and Ben almost hugged me, and they felt like they already knew me after reading my book.“

+++++

"O svojoj vlastitoj knjizi mogu misliti jedno, a neko drugi nešto drugo. Čak i kada živi svoju knjigu, pisac se njome ograđuje. Nije li onda slava i poznatost spisateljev paradoks?" Nedžad Ibrišimović

+++

Možda neko dok čita ovaj blog upita sebe ko sam ja ustvari... gdje li postojim... ili šta li radim u trenutku dok čita moje redove...

Ne znam... ali ja se zapitam da li neko dok čita moj blog osjeti možda da me poznaje...

Možda je previše filmski ovaj post, pa nek bude i kratak monolog. : )

Drži dušu na dlanu i svako će otkomati dio najveći što uspije... ko god mogne zariće nokte, čak i ako je stisneš u dlan...

To što biraš koga ćeš nosit pri duši ne znači da si siguran da te neće povrijediti; samo znači da će mu biti lakše sve što ti bude bliže...

I ipak uvijek, negdje ispod noktiju, čuvaj to malo što otkineš sam od svoje duše, da možeš oprostiti najdražim...

Ilahiju „Bajram dođe, mirišu avlije“ sam shvatila i osjetila tek kad sam jučer dočekala Bajram bez svoje majke.

Posjetite svoje najdraže, obradujte ih i učinite im dobra koliko možete... nikad ne znate koji Bajram se s njima posljednji put radujete.

„ But I like movies. There's something about good story that helps me escape. I used to go to movies all the time just to clear my head. If it was a good movie, the experience felt like somebody was resseting a compass in my brain so I could feel what was important in life and what wasn't.“

+++++

Bilo bi dobro kada bi se vrijeme moglo vraćati, a da se ista pamet može ponijeti.

Pisalo je: „And I remember nuns asking for donations.“

Ja sam pročitala: „And I remember nuts asking for donuts.“

Nemam objašnjenje. : )

„ Not all the scenes in my life have been pleasant, though, and I'm not sure what God means with the hard things. I haven't had a lot of hard things happen, not like you see on the news; and the hard memories I've had seem like random experiences. When I was nine, for instance, I ran away from home. I ran as far as the field across the street where I hid in the tall grass. My mother turned on teh porch light and got in the car and drove to McDonald's and brought back a Happy Meal. When she got home, she held the McDonald's bag high enough I could see it over the weeds. I followed the bag down the walk-way to the door, and it shone under the porch light before it went in the house. I lasted another ten minutes. I sat quietly at the table and ate the hamburger while my mother sat on couch and watched television. Neither of us said anything. I don't know why I remember that scene, but I do.“

+++++

Sjedili smo na balkonu. Bilo mu je dosadno pa je predložio da se igramo „Čovječe, ne ljuti se!“ jer je vidio kutiju koja je ostala od moje sestre. Ne sjećam se kada sam se zadnji put igrala toga.

-         Aj može. Ja sam crvena. Koja si ti? Plav ili zelen?

-         Zelen.

Ispočetka je vodio: imao je sve pijune u igri, a ja jedva jedan. Sve se okrenulo kada sam počela da ga „skidam“ tako da je ostao jedva na jednom. I tako je počeo da se ljuti i govori kako je igra baš glupa. Vrhunac toga je bio da je uzeo pijune i stavio u kutiju govoreći da neće ni igrat više. Zatim je ustao i otišao kući. Ništa nisam rekla i pustila sam ga da ode.

Ja sam ostala da završim igru. Kako je mogao otići ne saznavši da je možda i pobjedio?!

+++++

“Suština saznavanja nije u tome gubimo li igru, već kako je gubimo, šta time spoznajemo, čemu nas je poraz naučio i kako nas to mijenja. Gubiti na određen način znači – dobijati.”

...

“Ne postoji poraz, izuzev prestanka pokušavanja. Nema poraza osim onoga u nama, nema nepremostive prepreke osim naše vlastite unutrašnje slabe namjere.”

...

“Ko dobro poznaje sebe i neprijatelja – uvijek pobeđuje, ko samo sebe poznaje – može jednom pobijediti, ali će drugi put pretrpjeti poraz; ko čak ne poznaje ni sebe ni neprijatelja – taj neće nikad pobijediti.”

„ The thing about trying to remember you life is it makes you wonder what any of it means. You get the feeling life means something, but you're not sure what. Life has a peculiar feel when you look back on it that it doesn't have when you are actually living it.“

+++++

Više puta sam čula (a vjerujem i Vi) pitanje tipa: „Kada bi znali da ćete sutra umrijeti, šta bi učinili danas?“ I svi razmišljaju onda o tome šta bi sve uspjeli učiniti, ispraviti, uraditi, promjeniti... u tim posljednjim trenucima.

Ja mislim da je puno bolje pitanje: „Kada bi znali da ćete sutra umrijeti, šta je to što do ovog trena imate ostaviti iza sebe?“

„ The last time I talked to Bob, he had written more than five hundred pages of memories. He's the only guy I know who remembers his life. He said he captures memories, because if he forgets them, it's as though they didn't happen; it's as though he hadn't lived the parts he doesn't remember.“

+++++

Danas sam počela da učim Njemački jezik i provela sam 6 sati nepomično čitajući osnove. Bubiju sam se predstavila na Novonaučenom jeziku i smijao se.

Telefon je zazvonio.

-         Bubi naučila sam Njemački!

-         A je li? A šta si naučila ljubavi?

-         Das Haus!

-         (smijao se...) I šta još? : )

-         Ich heiBe Lostris. Ich komme aus B.

-         (i opet se smijao...)

Pa dobro Bubi od nečeg se mora početi. Možda jednom naučim i da te volim na Njemačkom. :D Možda ovo danas jednom bude samo uspomena koje ću se sjećati jer sam je negdje zapisala. Hoću li se sjetiti gdje?!

„The saddest thing about life is you don't remember half of it. You don't even remember half of half of it. Not even a tiny percentage, if you want to know the truth. I have this friend Bob who writes everything he remembers. If he remembers dropping an ice cream cone on his lap when he was seven, he'll write it down.“

+++++

Tog dana, nakon što sam pročitala taj početak, odmah sam počela preturati po sjećanjima...

Šta je to prvo što bi mi moglo pasti na pamet?!

Da, uhvatila sam sebe kako se osmjehujem dok se prisjećam toga...

Baš kao i ti... vjerujem da je tako...

Ne plaši se tame

ni pogledati u sebe...

Koliko god te povrijedili u životu

tamo duboko u tebi

čuvam te ja

sakrivena

jer do duše ti samo ja dopirem

čista i nevina

Neke je osobe lijepo voljeti pa makat im se nikada i ne približili...

Tako je lahko tebe voljeti –

mislim da se drugačije i ne može...

How To: Survive Shopping With Your Girlfriend

http://www.askmen.com/money/how_to_150/178_how_to.html

Profesor geografije je bio baš onakav kakav bi trebao da bude jedan profesor geografije i kako ga često opisuju u knjigama: nemaran, tamnoplavo odijelo koje se sjajilo od iznošenosti, bijele mrlje oko desnog džepa sakoa u kojem je uvijek imao nekoliko komada krede, naočale koje neprestano spadaju s nosa, buljave, pospane oči, svi pokreti rasijani, a usta kao da su uvijek spremna da postave pitanje: «Otkud i zašto ja ovdje?»

Stajao je pored otvorenog prozora i gledao breze u školskom dvorištu. Prethodno mi je postavio pitanje: «Privreda u Francuskoj!»

Znajući da uopšte ne sluša šta ja to pričam, ja sam, na opšte veselje razreda, deklamovao:

«Francuska je, daklem, opštepoznata po svojim odgajalištima slonova koje izvozi na sve kontinente i u sve zemlje svijeta, a u planu je i izvoz na susjedne planete. Mislio ko šta hoće o Francuskoj – ali što se tiče slonova – tu joj nema premca u svijetu! Osim slonova, Francuska je u svijet izvezla i nadaleko čuvene pijanice, kojih ima i ovdje prisutnih...(Naime, profesor je bio onaj tip čovjeka koji se, po nekoj međunarodnoj konvenciji, obično naziva «ljubiteljem dobre kapljice»...) ali, ali Francuska je čuvena po nečem što je zaista najorginalniji proizvod Francuske... To su sami Francuzi... Nijedna zemlja na svijetu se ne može pohvaliti tolikim brojem Francuza i mi joj ovdje, pred svima na tome skidamo kapu...»

U razredu je bila ludnica. Profesor bi se tad okrenuo od prozora i tek reda radi rekao: «Nećemo šaptanja!» pa bi se ponovo zadubio u posmatranje titravog plesa brezovog lišća... Ili u nešto drugo; ko bi ga znao?

Ja sam nastavljao:

«Kao što se lako može zaključiti, takozvane francuske kape potiču direktno iz Francuske i mnogi poznati ljudi, od Pikasa do Sartra, mogu se pohvaliti da su se njom služili da ukrase ili zaštite glavu... Jedan od glavnih proizvoda Francuske koji ni u kom slučaju ne bismo smjeli zanemariti je, svakako, i Napoleon. Napoleone u posljednje vrijeme sve češće srećemo u ludnicama i na karikaturama, u trorogom šeširu u s rukom u šlicu... Od njih se takođe pravio jedan od najboljih konjaka na svijetu...»

Za to vrijeme su raja u razredu igrali poklape ispod klupa ili se pipkali sa ženskicama, gađali papirićima, ili, iz puke dosade urezivali svoje inicijale u klupu...

Profesor bi se najednom trgnuo, namjestio nočale, sjeo na katedru, otvorio «Dnevnik» i svečanim glasom objavio:

«Nisi ti to, Dario, baš najbolje savladao. Ne, ne. Koliko da mu dam?» obratio bi se tad razredu.

Svi bi tada dreknuli: «PET! Pet, profesore! Sve je znao.»
»Uvijek vi sve znate! Je li ti dosta četiri?» pitao bi mene.

«Kako vi kažete profesore...»

Jednog dana reče mi jedan prijatelj čija je majka bila školska prijateljica s tim našim profesorom geografije, da mu je umrla kćerka.

Dan poslije sahrane, prije nego što će profesor doći na čas, ja rekoh raji:

«Nemojte danas zajebati... Profesoru je umrlo dijete.»

On je ušao u razred, otvorio prozor, stavio «Dnevnik» na katedru, razastro mapu Evrope preko table – sve ono što je svakog dana radio – i, nešto što nikad nije prije uradio: zapalio je cigaretu...

Među rajom u razredu je vladao muk. On je stajao na prozoru i gledao... Ne znam šta je gledao! I mislio... Otkud da ja znam šta je tad mislio?!

Nas trideset i osmero je tada bilo s njim i on je to osjetio i kimnuvši glavom prema meni, sasvim zbunjenom, rekao:

«Deder, ispričaj mi nešto o uzgoju slonova u Francuskoj.»

„A poet's hope: to be,

like some valley cheese,

local, but prized elsewhere.“

We spend so much time chasing, criticizing, pretending, working, feeling obligated with responsibilities, that before we realize it’s happened, life seems to just pass us by.

As a child, we all have dreams, aspirations, unimaginable feats we’re unrealistically trying to achieve. Why is it that when we’re young, we’re so imaginative and willing to believe? Is it because we are still so innocent? What happens between childhood and adulthood that makes us all forget who we really are?

Maybe it’s this ideology that we’ve all taken up as a coping mechanism. Don’t expect much and you won’t be disappointed. Maybe it’s the realities of life that makes us push aside what we really want just to get by.

That’s the process that I find most unfortunate of all processes in life There’s this ever encompassing idea that dreams can be too big for one individual to handle. Somehow, the idea that what we want is so far out of our reach that we’d rather just take the easy way out. We’d rather give up and settle than run that extra mile. We’re distracted by things we think we need and when we are unable to grasp it, our world goes awry. Everything is wrong, but nothing is really wrong.

If it’s just one life that we have now and we’re all heading towards the same eventual ending, why do we spend so much time dreaming? Why not act and make it a reality? The difference between childhood and adulthood is the ability to put your dreams into actions. The child inside you believes... while the adult inside you acts. If it’s just one life that we have now... it’s everything in between that makes it a great ending.

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

„Death is more universal than life; everyone dies but not everyone lives.“ A. Sachs

Pick Your Artist: Evanescence

Are you male or female: Snow White Queen

Describe yourself: Angel of Mine

 
How do you feel about yourself: My Immortal

Describe where you currently live: Missing

If you could go anywhere, where would you go: Anywhere

 Your favourite form of transportation: Imaginary

Your best friend is: The Only One

Your girl/boyfriend is: You

 
Your ex g/bf is: /

Your favourite colour is: Lithium

What’s the weather like: Listen to the Rain

Favourite time of day: Taking over me

If your life was a TV show, what would it be called: Before The Dawn

What is life to you: Weight of the World

What is the best advice you have to give: Call me when you’re Sober

If you could change your name, what would it be: Amna ;)

What do you wonder sometimes: All that I’m living for

Your favourite food is: Sweet Sacrifice :D

Thought for the day: Whisper

My soul’s present condition: My Last Breath

What would you want someone to tell you: Even in Death

What do you regret: Forgive me

How I would like to die: Breathe no more

My motto: Understanding (Wash It All Away)

First we spoke in this space of the seven capital sins. The series enjoyed a wide repercussion among readers, which made me very happy. But what about the seven cardinal virtues?

The sins come before the virtues. As a wise man said, he who has not sinned has no merit in his virtue – because he has not overcome any temptation. Most holy men of any religion generally lead a dissolute or apathetic life before they dedicate themselves to the spiritual quest.

So, since the series on sins has come to an end, and following the logic of the path of Light, we shall dedicate the next columns to the seven cardinal virtues, beginning with Faith. They are derived from the sum of three theological virtues, plus another four based on Plato which were adapted by Saint Augustine and Saint Thomas Aquinas (there are many divergences regarding the four complementary virtues, so I have decided to choose the more conventional list).

According to the dictionary: from the Latin word fide: confidence; religious belief; conviction with regard to someone or something; firmness in fulfilling a commitment; credit; intention; theological virtue.

According to Jesus Christ: The apostles said to the Lord, “Give us more faith.” And the Lord said: “If your faith is as big as a mustard seed, you could have said to this mulberry tree, ‘Be pulled up by the roots and planted in the sea,’ and it would have obeyed you!” (Luke, 17: 5-6)

According to Buddhism: "We are what we think. Through thought we build and destroy the world.

“We are what we think. Your imagination can do more harm than your worst enemy.

“But once you control your thoughts, no-one can help you so much, not even your father or your mother." (Extract from Dhammapada, a collection of some of Buddha’s principal teachings)

For Islam: "How do we purify the world?" asked a disciple.

Ibn al-Husayn replied: "There was a sheik in Damascus called Abu Musa al-Qumasi. Everyone honored him for his wisdom, but no-one knew if he was a good man. One afternoon a flaw in construction caused the house where the sheik lived with his wife to fall down. In despair, the neighbors began to dig among the ruins. After a while they managed to locate the wife.

"She said: ‘Leave me. First save my husband, who was sitting more or less over there.’ The neighbors removed the debris from the place she had pointed to and found the sheik, who said: ‘Leave me. First save my wife, who was lying down more or less over there.’

"When someone acts like this couple, they are purifying the whole world through their faith in life and love."

The faith of denying reality: “One year ago I gave a speech in an aircraft-carrier saying that we had succeeded in reaching an important objective, accomplishing a mission, which was to remove Saddam Hussein from power. As a result, there are no more torture chambers, no more mass graves.” (George W. Bush, 30 April 2004. In the same month, the world was to see the photos of torturing in the Abu Graib prison, and the collective executions of the civil war between Shiites and Sunites continue up to the moment I write this column).

According to Rabbi Nachman of Bratzlava: A disciple sought out the rabbi and said: "I can’t manage to talk to God." "That often happens," replied Nachman. "We feel that our mouth is sealed, or that the words just don’t come out. However, the mere fact of making an effort to overcome this situation is in itself a beneficial attitude.”

"But it isn’t enough."

“You’re right. At such times, what you should do is look up at the sky and say: ‘Lord Almighty, I am so far from You that I can’t even believe my own voice.’ Because the truth is that the Lord always hears and answers. It is we who do not manage to talk, for fear that He will pay no attention to us."

On January 30, 2001, I read the following piece of news in the Spanish newspaper "La Vanguardia". 

„What is truth?“ The President of the Court, Josep Maria Pijuan, had to check which of the versions of rape offered by the girl victim, 11-year-old J., was closest to reality. The lawyers attending the questioning did not believe that she would manage to avoid contradicting herself in her deposition.
    

At a certain moment the judge asked a rather philosophical question: „What is truth? Is it what you imagine or what they asked you to tell?“
     

The girl stopped for a minute, then she answered:
 "Truth is the bad they did to me."
     

Lawyer Jufresa, a renowned and prestigious jurist, said that was one of the most brilliant definitions she had heard in her whole career.

.

"Show me where you liked to be touched; show me where you like to be kissed; show me that way you want to be loved; for tonight I want to take a journey through your body and make you feel so good inside." : )

„A man's wife has more power over him than the state has.“ :)

.

... jesi li spreman umrljati prste u boje da sa mnom nacrtaš svijet?

.

"Vremenom ćeš se navići na rastajanje.

Naučićeš da se sjećaš.

A sjećanje je isto kao i susret.

I pomalo ćeš se navići

da voliš mnoga bića u uspomeni.

Kao što dio sebe daješ prijateljima,

tako će i oni tebi davati najbolje od sebe.

Na kraju ćeš vidjeti

da si ti pomalo svi koje si nekad voljela."

+++

„Memory is a child walking along a seashore. You never can tell what small pebble it will pick up and store away among its treasured things.“

...

Večeras je mlad mjesec... i tiha noć; jedna od onih sa zrikavcima u travi...

savršena za prebiranje po uspomenama... dok se ne utoni u san...

„Zar te ne uplaši pomisao s kim se vucara tvoja svest kad zaspiš?

S kim se izležava tvoj san sad, kad si budan?

Gde je sve ono što ne znaš da si bio i gde je sve što si sad, a ne znaš da si to?“

+++

Ja mora da sam s tobom... negdje daleko od svih...

>>The people who steer their ships safely to harbor are those who "make things happen;" those who never get off the dock are the ones who "watch what happened;" and those whose ships get dashed on the rocks are the ones who simply "wonder what happened."<<

+++

I'll make you mine! : )

.

I da te izgubim, ja neću žaliti...

tvoju mi ljubav ne mogu oteti.

I da se nikada ne sretnemo,

naša srca neće moći jedno drugo zaboraviti.

.

Završila sam s ispitima.

Uzela sam temu "Offshore banking" za diplomski. ;)

„Udvarajte se malo svojoj ženi – kao da vam nije žena, kao da vas ne voli, kao da ima nekog drugog, kao da može da bira. A žena nije nezahvalna. Na tu pažnju ona će odgovoriti sa mnogo dobrote – kao da vas voli, kao da nema drugog, kao da ne može da bira.“